Prvi skup bratstvenika organizovao je diplomirani inženjer šumarstva Sreten Salatić u Slivljama,  22. jula 1989. godine. 

 

 

Pozdravni govor Sretena Salatića prilikom susreta bratstva:

Draga braćo i sestre, snahe i zetovi bratstva Salatića

Već duže vremena, razmišljali smo, da se na ovaj način sastanemo. U pismu u kojem vam poslasmo obavijest o ovome sastanku, nismo mogli prenijeti sva naša osjećanja i radost zbog ovog našeg bratskog sastanka.

Želimo vam svima dobrodošlicu u ovaj siromašni ubogi kraj kršne Hercegovine i ognjište naših predaka. Oni su nas svojim vrijednim radom i znojem, porukama i sjetovanjem, učili kroz generacije, kako treba biti radan. Čestiti pošten. Hvala im što nas naučiše i te nam najljepše ljudske vrline ostaviše u amanet, a hvala vama svima što taj amanet čvrsto držite i prenosite na svoje mlađe. Stara latinska poslovica kaže: ,,MORTUS VIVOS DOCENT'' ili u prevodu ,,MRTVI UČE ŽIVE". Mi smo od njih, naših predaka, mnogo naučili i pridržavamo se takve poruke.
Uz naše slobodoljublje, patriotizam i odanost rodu svome, zadržali smo stare običaje, koje je čovjek i ljudsko srce izgradili, ti su običaji ponekad i grubi: mi puštamo svakog pod svoje sljeme i svoj krov, kod nas se još i s namjernikom ljubi, kod nas se podvizi zbog gostoljublja čine, kod nas svaki naš bratstvenik ima čitavo pleme prijatelja i rodbine, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost, jer je u nama ukorijenjeno geslo besmrtnih Vuka i Njegoša: „Brat je mio, koje vjere bio“. Mi još ovde imamo starinske alate sa nešto novog, što je donijelo novo doba, ali sve je kod nas još i zdravo i prirodno kao glina i umiranje i rađanje i življenje. To su nam naši biseri i naš ponos.
Ponosni smo što smo kao rodoljubi, posebno naši preci, naši očevi, stričevi, braća i sestre bili na braniku ove naše lijepe i drage Jugoslavije, što joj i mi mlađi danas uz rame samo rame i bok stojimo odani i vjerni. To je najuzvišenije osjećanje, koje čovjek može da doživi.
Još jednom dobro nam došli i ugodno se osjećajte na ovom pradedovskom pragu, držeći se i slazeći se, do naredne prilike na Bilećkim Bijelim rudinama, odakle nam potječu pravi korijeni. Te korijene trebamo njegovati, obrađivati i dopunjavati i radi nas starijih, ali posebno radi ovih mlađih i onih koji dolaze. ŽIVJELI!

 

Pozdravno pismo dr Branka, Vasilija Salatića:


Dragi rode, 

 

Drago mi je da ste se okupili, a žao što nisam sa vama. Javljam se iz Sremske Mitrovice, gde sam jedan od Salatića koji stiže u Srem, dok se drugi zaustavište u Novom Sadu, Subotici, Crvenki, Somboru i u Banatu, kao i u Beogradu, a drugi u Zagrebu i Opatiji.
Od mog djeda Nikole po ženskoj liniji djeca stigoše Svetislav i Jelena do Sent Luisa, Slobodanka i Makrena u Toronto, Milena u Pariz, te kao što vidite raziđosmo se po Jugoslaviji i svijetu.

Da li mislim na rodni kraj? Ja vam o tome ne bih kroz pismo govorio kad je to Šantić opevao:

 

Moji su očevi iz onijeh strana
Gdje motika zvoni i gdje krasna bije
Gdje znoj s čela kaplje i gdje ralo rije
I tvrde se grude drobe ispod brana...

Moji su očevi iz koliba grubi'
Gdje se gusle čuju, pripovjesti, bajke;
Gde no djecu uče proste, dobre majke,
Kam rođeni kako brani se i ljubi...

Moji su očevi sa timora tije'
Gde gnijezdo svoje krstaš or'o vije
I s vihorima bije se i tuče...

Moji su očevi buntovnici sveti,
Sa dušom oluja što hrli i leti,
I krilima zlatne raspaljuje luče...

 

Mole se svi rodjaci da informacije o sebi, svojim precima i potomcima dostave na adresu navedenu na stranici "Kontakt".